Ostatak dana je prohujao uz buku i popodnevnu zabavu u središtu kod Zelde.Mrak je progutao grad te donio toplog glasnika s juga,vjetra.Kapljice ljetne kiše razbijale su se o prozore.Vrata za ulaz u grad preplavile su naoružane zakrabuljene prilike.
“Vouh khan!“ naredio je jedan vojnik mrkog lica preplašenom stražaru na svom sjevernjačkom naglasku.
Glavni stražar prepoznao je Grimizno H na zlatnom barjaku u mraku te dopustio svojim stražarima da propuste očekivane goste.Vrata su se otvorila ponegdje zapinjući za neravno tlo.
“Et uis joxtu Helmburg!“ ponovno je progovorio onaj vojnik zbacujući svoju kapuljaču.
Bio je ćelav,izgrebenog ćela i lica sa gustim crnim brkovima.Djelovao je starije nego što zapravo jest.Tako je Helmburg djelovao na ljude.
“Čast nam je ponovno vas primiti u naš grad,Incenst vas čeka u prenoćištu!“ odgovorio mu je stražar.
Prilika je kimnula glavom te povela svoje ljude do Incenstovog prenoćišta.Stariji sijedi čovjek stajao je pred drvenim vratima svog prenoćišta dok mu je vjetar mrsio bezizražajnu kosu,a kapljice kiše močile blijedo sivu spavaćicu.
“Pozdravljen budi Incenste stari prijatelju!“ istupio je neki drugi vojnik koji se bolje služio Crosanskim jezikom.
Starac ih je također uljudno pozdravio te ih pustio da se smjeste.Incenst`s Inn bilo je najveće i najcjenjenije prenoćište u Brugonu te su u njega svraćali putnici iz daljine.
Sastojalo se od 3 kata na kojima su bile solidne sobe.Većina stvari bile su ručno izrađeno od drveta bukve sa raznim životinjskim motivima.
Zapovjednik se smjestio u sobu na drugom katu.Soba je bila preplavljena mirisom lavande i limuna.Zagrijani krevet i nova posteljina bili su posuti laticama ruža.Dva ormara koja su se protezala sve do stropa postavljala su sjenu na maleni radni stol.Na njemu nalazile su se razne geografske karte i putopisi.
Stari Valdo promatrao je neobične događaje koje se događaju u gradu.Osjećao je da nešto nije u redu.
Kako bi on rekao:“Znam mali da nešto loše smjeraš,kosti me bole!
S time bi plašio djecu koja bi mu se prikrala u predivan voćnjak pun ukusnih plodova jabuke,kruške,šljive i drveća Halren koje je imalo malene žute ljekovite plodove.
Na starčevoj sijedoj kosi pojavio se zlatni pramen koji mu je podarilo Sunce izdižući se ponovo u nebeske visine.Voćnjak je u tren oka zablistao kao i kapljice kiše na listovima drveća.One su se poput zlatnih vodopada slijevale na rosu travu.
Ptice su počele pjevati novom danu a psi su svojim lajanjem uznemiravali stanovnike Brugona ovako rano ujutro.
Na ulaznim vratima Incenst`s Inna podizala se prašina.Smećkasto bijeli Helmburgski konji uznemireno su rzali te kopitima rovali suhu zemlju.
“Hen ung zeldar,ves vuox!“ objašnjavao je neki vojnik Incenstu potrebe vojne utvrde.
Starac je samo kimao glavom u znak odobravanja.Nije razumio ovog čovjeka no njemu to nije bilo bitno.
U gomili nalazio se i Irmtrud koji je trebao krenuti sa Helmburgškim vojnicima.Srce mu je poskakivalo od straha i uzbuđenosti.Oko njega gurkali su se krupni i snažni vojnici dobacujući psovke na svakom koraku.
Irmtrud je bio umotan u maslinasto zeleni ogrtač sa kapuljačom do vrha nosa.Oko pasa visio mu je maleni nožić kojega mu je otac dao prije smrti.Balčak mu je bio izrađen od čistog srebra,a oštrica je bila iskovana od samog Heldara.
Jedna ruka stalno mu se motala po koricama nožića dok mu je druga na plećima držala naprtnjaču sa živežnim namirnicama i nekim osobnim stvarima.
Iz misli ga je prenuo udarac u rebro.
“Kreni mali!“ rekao mu je neki vojnik nespretno na Crosanskom jeziku.Irmtrud se kretao u podužoj povorci zakrabuljenih vojnika.Vrata grada ponovno su se otvorila.Sa lijeve i desne strane stajali su građani koji su pozdravljali svoje prijatelje.No Irmtrud nije mogao vidjeti Helmara.Možda je bio stisnut između mnoštva,ali srce mu je govorio da ga nije došao pozdraviti.
Razmišljajući već je bio prekoračio granice zidina.Vrata za njima su se zatvorila.Posljednji puta se okrenuo.Pred njim pružale su se dvije visoke stražarske kule iza kojih se naziralo par jarko crvenih krovova najviših kuća u gradu.Nije se pravo oprostio sa voljenim gradom,a već je bio krenuo pješčanim putem prema mostu na rijeci Bordi.Put pred njima bio je za sada prilično ravan.Od znatiželjnih pogleda sa strane skrivali su ih zlatna žitna polja koja su bila staništa miševa.
Puteljak se svakim njihovim korakom sve više spuštao te postajao strmiji.Onaj smeđi pijesak zamijenilo je blijedo sivo kamenje koje se kotrljalo sve do brze rijeke.Vođa čete zakoračio je na most te pogledao u daljinu.Piljio je u neku zamišljanu točku razmišljajući o poteškoćama na putu.Bio je jedan od rijetkih koji su znali sve o prijetnji za Terru.
“Spasible es zumhag“, promrmljao je za sebe te poveo svoje ljude preko mosta.Glavna cesta ih je dalje vodila kroz šumu što se Irmtrudu nije ni najmanje svidjelo.Hodio je za puno višom prilikom pokušavajući ne zaostati za onim bolje naoružanim ljudima.
Sada nitko nije razgovarao.Tama šume im je pritiskala srca.Mogli su se čuti znatiželjni razgovori ptica i uznemireno skakutanje vjeverica.
Grančice koje su im pucketale pod nogama stvarale su neku napetost i pretjeranu opreznost među vojnicima.
Oblaci su se uskoro zacrvenjeli,a Sunce postalo umorno.Vojnici nisu puno napredovali.Priroda se pred njima nije nimalo promijenila.I dalje su bili u gustoj šumi na kamenom puteljku koji se počeo sužavati.
“Ovdje moramo stati!“ naredio je predvodnik čete čvrsto podižući desnicu u zrak.
Irmtrudu se to nije sviđalo.Južnjački ljudi mogli su puno raditi i dugo putovati,a njemu se ova šuma nimalo nije sviđala.Svi su se pomaknuli sa puteljka u potrazi za povoljnim smještajem.
Irmtrud se uputio ka sjevernim dijelovima šume sa još desetoricom ljudi.
Dvojica visokih i jakih momaka su se odvojili te stali pričati na sjevernjačkom jeziku.Ostali su se odlučili popeti na maleni brežuljak koji je izvirivao iz šume.
“Ovaj tjedan bi nas mogla uhvatiti oluja!“ reče jedan Alfons.Prvi od vojnika koji se popeo na vrh brežuljka.
“Kako znaš?“ do njega je doskakutao zapuhani Irmtrud.
Ovaj mu se nasmiješio te ga pogladio po kapuljačom zakrivenoj glavi.
“Vidiš li oblake na Sjeveru i one na Jugu?“, počeo je Alfons “to možeš zaključiti po njihovom smjeru i brzini kretanja!“
“Ili još jedna uzrečica po kojoj možeš znati kakvo te vrijeme očekuje:Po jutru se dan poznaje!“ na to su se obojica nasmijali.
“Oh,oprosti nismo se pravo ni upoznali,ja sam Irmtrud dolazim iz Crosana i nisam na nekom visokom položaju!“ nespretno se predstavio Irmtrud pružajući ruku dugokosom čovjeku.
Alfons je tada zbacio kukuljicu sa sebe te prihvatio Irmtrudovu ruku.
“Moje ime je Alfons Veliki,sin sam Metalurfa Velikog i jedini nasljednik Ravennijskog prijestolja“
Irmtrud se na te riječi zagrcnuo.Ruko su mu se oznojile,a na koljenima je uskoro osjetio mokru travu.Refleksno se poklonio Alfonsu.
Nije se nadao da će na ovom putovanju upoznat nekog porijeklom iz Ravennije.
Alfons se namrštio te grubo podigao Irmtruda sa zemlje.
“Mrzim kada ljudi ovako reagiraju na moju pojavu i sada moramo ići,našli su povoljni smještaj!“ rekao je zlovoljno na stražnjici se spretno spuštajući niz brijeg.
Irmtrud je neko vrijeme stajao na rubu padine brežuljka pokušavajući se spustiti kao Alfons no na kraju je strah prevladao.Zatrčao se za svojim novostečenim prijateljem.
Morao mu je postaviti još toliko mnogo pitanja ali se ipak suzdržao.Mislio je da to nebi bilo pristojno,odmah pitanjima napasti kraljevski rod.
Prenoćište je zapravo bila vlažna spilja.Sa stropa kapale su kapljice vode,a vjetar je puhao u spilju.Ovo definitivno nije bilo ugodno mjesto za spavanje ali moglo se dobro iskoristiti za obranu od neprijatelja.Izvan spilje nalazile su se dvije male hrpe kamenja iza kojih su se sakrila prva dva stražara.
“Pa Alfonse ako si Ravennijski princ što radiš ovdje?“ pitao ga je Irmtrud umotavajući se u svoju deku.
“Moj Otac,Metalurf poslao me `vamo da dokažem svoju čvrstoću!“ rekao je naslanjajući si glavu na ruku.Dalje nije govorio.Ipak još nije dovoljno poznavao Irmtruda koji se čini nevin no još nitko ne zna kakva se zapravo vatra skriva u njemu.
Pozorno ga je promatrao.Vidio je samo uplašenog i znatiželjnog dečka koji na neki način žudi za ovakvom pustolovinom no ipak bi radije bio doma zajedno sa prijateljima.
Bio je još samo nevini dječak koji ni ne sluti što ga sve čeka u Helmburgu.
Irmtrud je nešto promumljao no san ga je svladao.Začudo snovi su mu bili lagani poput povjetarca u krošnjama blagoslovljenim jutarnjom rosom.
Irmtruda je probudio Alfons.Tek sada na još slabom jutarnjem svijetlu mogao je vidjeti njegovo tajanstveno lice.Bio je lijep,baš kao da je izašao iz bajka o Ravennijskim ljudima.Duga,smeđa kovrčava kosa padala mu je do ramena.Čelo bez trunka bora izdiglo se iznad gustih smeđih obrva.Oči mu bijaše poput velikih kestena.Dobre i pitome,no opet nekakvi Irmtrudu nepoznati žar isijavao se iz njih.
Nos mu je bio malen i pravilan,samo je na gornjoj usnici imao porezotinu koja je sada već bila zacijelila.
Kada se ispravio djelovao je još viši no jučer.
“Nemamo vremena za gubljenje,krećemo!“ rekao je naposljetku pomažući mu da se pridigne.
Irmtrud se nasmiješio te se s veseljem pridigao.Potrčao je za vojnicima koji su se već udarili sve užim puteljkom na sjever.
Irmtrud je zaboravio na doručak.Bio je osobito sretan.Možda su ljudi iz Ravennije zračili nekom posebnom radošću te je proširivali na druge,a možda zato što je vedar i sunčan dan.No po Alfonsovim prognozama neće još puno takvih biti.
Tek tada na putu kroz šumu Irmtrudova sjećanja posjetio je Helmar.Pitao se gdje je i kako mu je.Već mu je falio.
No Helmar nije bio tako daleko kao što je Irmtrud mislio.Na svome konju petnaestak sati nakon odlaska Helmburške čete uputio se za njima.Jašući brzo na svom vrancu Hadu bio je samo stotinjak milja od svog prijatelja.
Bio se veselio ovako vedrom jutru.Uskoro je potegao uzde te je njegov konj stao.Helmar je primijetio znakove koje su vojnici ostavili za sobom.Mukom se uspeo na brdo koje se propinjalo visoko iz zemlje.Pogled mu je sezao sve do kraja šume no nije ništa vidio.Kraj puteljka po kojemu su vojnici hodili nazirao se nekoliko milja pred njime.Shvatio je da su ušli u onaj neprohodni predio Mračne šume,kako su nazivali ovo pošumljeno područje.
Oh Helmare što ćeš sve učiniti zbog one usijane glave…pomislio je u sebi te se hitro spustio do puteljka.
Had je nervozno njištao te glavom počeo gurkati Helmara prema putu odakle su došli.
“Ajde momče,nije ta šuma tako strašna!“ izdahnuo je Helmar hrabreći više sebe nego svog konja.
Galopom je krenuo prema gustoj šumi.
Helmar je jahao brzo te osluškivao i najmanji šum kojeg su pravile malene,ali ne i bezopasne životinje.
Lišće je u ovom predjelu šume bilo tamno i neveselo,pjev ptica je zamro,a šljunčani puteljak se izgubio negdje u bršljanu koji se poput zmije protezao sve do velikog drveta po kojemu se penjao.Had je drhtao te često nervozno zastajao kada bi ugledao granu čudnog oblika.Helmar onako slabijeg vida nije mogao zamijetiti tragove koje su ostavljali vojnici.
Oni su već bili daleko od Helmara.Pred Irmtrudovim očima nazirala se velika pustoš.Izlazak iz šume bio bi ujedno i izlazak iz Brugona.
“Vidiš ovu pustoš“, uzdahnuo je Alfons “ovdje se prije nalazilo veliko jezero,sada ovim predjelom vladaju Barbari!“ objasnio je Irmtrudu.
On je samo bezvoljno kimnuo glavom ne shvaćajući opasnost koja im prijeti kada izađu iz zaklona šume.
Odjednom Irmtrud osjeti bol i toplinu koja mu je u obliku tekućine potekla usnicama.Četa se zaustavila,a on se zabio u nekog mrgu pred njime.Rukom je na brzinu obrisao krv te u čudu pogledao Alfonsa.
“Strijelci,napnite lukove jer nas netko uhodi,čujem njištanje preplašenog konja!“ rekao je Deofur,zapovjednik ove čete.
Irmtrud je u strahu uhvatio Alfonsa za mišicu.Ovaj ga je samo u čudu pogledao te se trznuo iz njegovog stiska.Strijelci čije su tetive lukova bile napete pozorno su motrili put kojime su došli dovde.Uz šum lišća preda njih istrčao je crni konj bez jahača.
“To je Had!“ vrisnuo je Irmtrud.Osjetio je kako su sve oči bile uprte u njega ali nije mario za njih.Istrčao je do prelijepog vranca te ga pogladio po usplahirenom tijelu.
Zajahao ga je te mu šapnuo:“Odvedi me do Helmara!“
Alfons je četi naredio da prate Irmtruda koji se već bio izgubio među šikarom.Had je dječaka nosio kroz grmlje koje je sada izgledalo još više zastrašujuće nego prije.Zrakom je odjeknuo čudan zvuk.Irmtrud je okrenuo glavu no prije nego što je razabrao kakva je to prilika iza njega zajedno sa konjem srušio se na tlo.Vrisnuo je te dozivao upomoć.Had mu je bio pao na lijevu nogu.
“`Ajde momče,diž` se!“ rekao mu je Irmtrud.No Had ga ovaj puta nije poslušao.Nastavio je nepomično ležati na Irmtrudu.
Dugonogi dječak ispustio je suzu.Ne zbog noge nego zbog strijele koja je stršala iz Hadovog nepomičnog tijela.
Uskoro mrtvu tišinu prekinuo je zvuk udaranja metala o metal.Irmtrud je sad jasno mogao vidjeti jednog od pripadnika čete kako mačem odbija napade nekakvog divljaka.Taj čovjek bio je obučen u životinjsko krzno,bio je krupan i mišićav čak i visok poput kakvog diva.No ni njegova visina i snaga nisu mu pomogle u borbi protiv vještog Helmburškog mačevaoca koji mu je nakon izmjene par udaraca proboo utrobu.
Još takvih u krzno omotanih prilika vrvilo je u okolo boreći se protiv hrabrih mačevaoca.No Irmtruda trenutno nije brinula bitka,brinuo se za Helmara koji vjerojatno negdje leži ili živ ili mrtav.
“Da više nikada takvo nešto nije palo na pamet!“ ukorio je Alfons Irmtruda pomažući mu da se pridigne s tla.Bez riječi mladi princ odveo je Irmtruda do mjesta gdje je ležao Helmar.Njegovo inače uvijek rumeno lice bilo je poblijedjelo,njegove snažne ruke drhtale su mu u ruci.
“Helmare zašto,zašto si me slijedio?“ izderao se na njega Irmtrud.Ovaj se nasmiješio te se malo pridigao.
“Bit ću dobro!“ ponavljao je sve dok mu se kapci nisu zatvorili.
Irmtrudu je niz obraz kliznula suza.Izvadio je maleni nožić te sa bacio oko vrata nekom od Barbara.Nož mu se našao u prsnom košu.
“Ovo je za Helmara!“ viknuo je.
“A ovo je za Hada!“ ponovno se proderao zabijajući nož u leđa drugom Barbarinu koji je tiho vrisnuo te se obrušio na pod.
Borba nije dugo trajala.Helmburgška četa izvojevala je laganu pobjedu nad neuvježbanim Barbarima.
“Tvoj prijatelj,kako je?“ pitao je Alfons zaštitnički se primičući Irmtrudu.
Ovaj je samo odmahnuo glavom te kažiprst uperio ka Helmaru.
Alfons mu je opipao zapešće te ga temeljito pregledao. “Čvrst je on momak,zadobio je prilično gadan udarac u glavu no izvući će se!“ rekao je veselo Alfons jednom rukom obgrlivši Irmtruda.No njemu smiješak nije dolazio na lice.Tek je sada shvatio u što se upušta.Osjećaj da je nekome oduzeo život kolao mu je tijelom.Izjedala ga je grižnja savjest,sada je trebao Helmara da mu kaže da će sve biti dobro.
Mirisno i šareno proljeće bilo je minulo te je nastupilo vruće i zlatno ljeto.Veliko Sunce obasjavalo je Brugon,grad opasan širokom rijekom Bordom.Voda koja je hitro tekla koritom svjetlucala je na Suncu.
Za vrijeme viših vodostaja znala je preplaviti zlatna polja posijana žitom i kukuruzom
Polja i jezerca za uzgajanje shrerra slatkovodne riječne ribe od grada bili se odvojeni čvrstim kamenim zidinama koje su poput kakvog obruča čuvale Brugon od Barbarskih napada.Ulice grada u svako su doba dana bile prepune.Žamor je dopirao sve do okolnih sela čiji su se stanovnici često tužili na račun spomenute buke.
Kuće u gradu većinom su bile male i zbijene jedne uz drugu.Jedino što ih je odvajalo bile su uske ulice koje su bile prepune raznih štandova.Milijuni takvih kućica i ulica okruživali su središte grada u kojemu se vodio većinom noćni život.Naravno samo bogatiji ljudi mogli su si priuštiti to.No kao i danas u podne svi stanovnici Brugona bili su okupljeni u velikoj katedrali.Izvana davala je zastrašujući dojam.Sivo kamenje prošarano mahovinom uzdizalo se prema bezgraničnom plavetnilu.Veliki i mnogobrojni prozori dozvoljavali su pogled unutra.
Tamo je sve prštalo od raskoši.Većina ljudi tamo je dolazila samo da temeljito otračaju nekoga,no i bilo je i onih,napominjem malo,koji su dolazili radi duhovne obnove,vjere.
Na katedralu oslanjao se prastari zvonik koji odavno nije u uporabi.Barbarske je izgradnje što znači da je bio izgrađen od crvenog kamenja kojeg je povezivala vada.Vada jest posebna zemlja koje se kada se miješa s vodom dobiva najčvršći vezivni materijal.
Na nagnutom zvoniku u obliku valjka nalazila su se tri prozora prekrivena paučinom kojom su se pauci svaki dan marljivo verali i proširivali je.
Vrh je bio ukrašen šiljastom kupolom koja je “štitila“ bivše crkveno zvono od prokišnjavanja.
To zvono bilo je veliko kao 2 malo manja čovjeka,a široko kao 3 debela hrastova debla.Kao i zvonik izrađeno je još u prvom vijeku kada su još ovim teritorijem vladali Barbari i Crni ljudi.
Na samoj sredini poluzlatne ljušture zvona velikim Barbarskim runama bilo je ispisano:“Zvono pr****** sa*o kada se pri*****a vatra“
Nekoliko slova bilo je izblijedilo dok su druga bila prošarana,izgrebena ili jednostavno prekrivena s prevelikim slojem sivkastih čestica prašine.
Da bi se popeli do vrha jezivog zvonika morali biste se popenjati po nestabilnim i starim stepenicama.
Kraj zvona bila je začudo nova klupica a pod njom nepravilno naslagano kamenje.Na klupici svake subote za vrijeme mise sjedila su dva malena čovjeka.Bili su to Irmtrud i Helmar.Njihov odnos bio je prisniji od prijateljstva,bili su si poput braće.Doslovno bi mogli poginuti jedno za drugo.
Irmtrud je bio sin Mortimusa,uzgajivača Bradova,konja uobičajenih za ovo područje.Također bio je i visok
dječak kratke zagasito crne kose koja mu je mirno ležala na njegovoj okrugloj glavi.Lice mu je bilo kao u kakve bebe,a ne osamnaesto godišnjeg momka.Onako uvijek veselo i nasmijano.Područje oko nosa i njegovih neobičnih crnih obrva bilo mu je posuto smećkastim pjegama koje je mrzio bez razloga.
Tijelo mu nije bilo savršeno,nego istegnuto,iskrivljeno i nije bio mršav.Imao je jako duge noge i bio je za glavu viši od prijatelja mu Helmara.On je bio sin Heldarov,ujedno i sin najboljeg kovača u ovom području pa sve do Velike Nizine.Dakle bio je niži od Irmtruda,a lice mu je bilo ozbiljnije i često namrgođeno.Imao je dugu smeđu kosu do brade koju je često nosio iza uha.On je na sebi mrzio svoje kovrče isto tako bez razloga.Također imao je velik i nepravilan nos i predivne,rijetke,smeđe obrve.Sve pravilne zube osim prva dva koja su bila ukliještena.Također bio je punašnijeg tijela no toga se nijedan nije sramio i nije im smetalo.Imao je kraće i zdepastije noge i bio je pristojnije obučen.
“Jesi li se ikada pitao što piše na ovom zvonu?“prekinuo je Helmar tišinu svojim dubokim glasom.
Irmtrud je odmahnuo glavom te se zadubio u misli.Sitne čestice prašine obasjane Suncem koje se probijalo kroz rupicu na kupoli lebdjele su mu nad glavom.Prstima si je prelazio preko koljena dok je nogom lupkao po izbočenom kamenu.
“Dobro koji je tebi !?“izderao se Helmar dižući se s klupice.
“Cijeli dan si čudan i ne razgovaraš sa mnom!“
“Jel se ti praviš glup ili stvarno nisi čuo?“pitao je Irmtrud podižući glavu.
Ovaj ga je u čudu pogledao te počeo šetati oko zvona:“Ne nisam čuo“ izustio je posramljeno.
Irmtrud je ponovno zašutio te kleknuo pored klupice.Podigao je nepravilan kamen te iz udubine izvadio drvenu kutijicu na kojoj su pisala tri imena.
Puhnuo je da se riješi prašine na koju je već bio navikao ovdje gore.
Na samom dnu pisalo je Irmtrudovo ime.Bilo je izrezbareno,doslovno savršeno.Sredinu je zauzelo Helmarovo ime dok je sam vrh pripadao Beowolfu.Njihovom prijatelju o kojemu već 2 godine ne znaju ništa.Kao i svake godine nekoliko punoljetnih mladića odlazi u Helmburg.Beowulf je bio nasumično odabran jer nije bilo dovoljno dobrovoljaca.
Helmburg se nalazi na Sjeveru, između Vallburgije i Tidemarka.Dvije države poznate kao Sjeverne sile.Helmburg je dakle vojna utvrda u kojoj se izučavaju mladi vojnici nasumično odabrani.Razlog tome je temeljitija obrana cijelog kontinenta.No pretpostavlja se da se u Vallburgiji rađa nova sila koja želi zavladati Terrom.
“Helmburg traži nove ljude i dobrovoljno sam se prijavio“,promucao je Irmtrud uz iritantno škripanje koje je proizvelo otvaranje kutijice.
Helmar ga je prostrijelio pogledom te stao da zausti nešto no grlo mu je bilo presušilo.Ovakvu vijest nije očekivao.Tražio je objašnjenje i razlog zbog kojeg mu najbolji prijatelj odlazi.Mračne misli su mu zujale glavom poput pobješnjelog roja pčela.
“Nemoj me odmah napasti,čekaj da ti objasnim!“rekao je viši dječak krajičkom oka gledajući svog naizgled okamenjenog prijatelja.
“Osjećam da je Beowulf još živ,sanjao sam da ću se prijaviti i onda odjednom prepoznao sam Beowulfa kao zakrabuljenu priliku koja me je vodila do Helmburga!“
Helmar je iskoristio neko vrijeme da se pribere te napokon progovorio:“Ti,ti pokvareni gade,izdajico kao se uopće usuđuješ spominjati Beovo ime!“
Krenuo je prema njemu stisnutih šaka.
No ni Irmtrudu nije bilo lako.Beowulf koji ga je naučio svemu što zna zvao ga je u snu.Nije mogao odoljeti pozivu svog prijatelja.
“ Zar se više ne sjećaš naših zakletva? Beo je i pred sam odlazak rekao da ne smijemo poći za njim no ipak smo ga pratili do Lirije i tada smo odustali i zakleli se da ćemo živjeti najbolje što možemo jer smo poštovali njegovu želju. On nas je volio ali je znao da je i sam put do Helmburga pogibeljan te nas nije htio izložiti opasnosti. On nas je štitio!“ kroz suze je ispustio Helmar.
Irmtrud je pokušao nešto odgovoriti no shvatio je da mu je prijatelj u pravu.Beowulf je bio njihov zaštitnik,njihov stariji brat.Osjetio je bol koja mu je trgala komadiće duše i tjerala ga da plaće.
Osjećao se glupo i naivno kako se i ponio.
Izdao je svog idola samo zbog njegovih snova.No druga strana mu je govorila da su njegovi snovi istiniti i da se ne kaje zbog postupaka.Tako je i Beo govorio:“Nikada ne odustaj od svojih namjera!“
Helmar mu je prišao te sjeo do njega.
“Znam da ti je teško,ali ne smiješ poći u Helmburg,zbog mene!“ nesigurno je rekao.
Irmtrud ga je tada ošinuo pogledom te se prisjetio njihovog prvog odlaska u zvonik.
Ponovno mu se oko zacaklilo te je iz njega potekla krupna,čista i blistava suza koja je svojim padom na tlo izazvala tup udarac.Slana kapljica uskoro je poprimila smećkasto prljavu boju te nestala.
“Pa što onda predlažeš?“ pitao je Irmtrud suzdržavajući suze.
Helmar nije znao što da mu odgovori.Nije ni sam bio siguran.Zbunjivala ga je ova situacija jednako kao i Irmtruda.
“Pobjegnimo,pobjegnimo daleko preko Velike nizine i preko Crvene močvare.Pođimo na Istok gdje još ništa nije otkriveno!“ razbio je zid tišine Helmar svojim hrapavim glasom.Dignuo se s poda te nastavljao bacati prijedloge na sve strane.
Irmtrud se samo nasmiješio preko volje.Prijatelj mu je imao bujnu maštu,znao je to.Zamišljao je nemoguće i težio za neostvarivim,ali volio ga je takvoga.No sada nije bilo vrijeme za to,sada je trebalo donijeti veliku odluku.Dali da nastavi s onim što je počeo ili da pobjegne,da se upusti u putovanje bez prestanka.
“…i tada,kad bi prošli najviši vrh Terre spustili bi se u Bijelu dolinu,tamo gdje nema rata,zla ili bilo kakvih drugih nedaća…“ nastavljao je Helmar sa svojom pričom.
“Prijatelju mislim da je to nemoguće ja moram snositi posljedice svojih odluka bile one ispravne ili neispravne“,odlučno je prozborio Irmtrud prekidajući svog prijatelja.
Obojica su kimnula glavom te se oprezno počela spuštati po stepenicama.Praćeni glasnim i neprestanim škripanjem spustili su se do izlaza iz zvonika,a ulaza u prenapučenu ulicu.Stotine ljudskih prilika muvali su se uz zidove jer je tamo bilo najsigurnije.Iz sredine često su se čule psovke na račun gužve i neopreznih prolaznika.
Helmar i Irmtrud su se progurali kroz rulju te stigli pred ulaz stare gostionice.Vrata koja su se jedva držala na mjestu ljuljuškala su se na svaki manji pokret.Ušli su u gostionicu gdje ih je preplavio vonj alkohola.
“Betty mi idemo podrumom!“dobacio je Irmtrud gostioničarki,ujedno i svojoj maćehi.
Pratili su ih znatiželjni pogledi kada su ulazili u podrum.Najčešće bili su to pogledi pijanih staraca koji nemaju života te dangube ovdje.
Podrum je izgledao življe i veselije nego sama gostionica.Samo je miris prostorije ostao isti.
Slike i gobleni bili su povješani po sivim zidovima koje su osvjetljavale drvene baklje.U lijevom kutu nalazile su se bačve s vinom oko kojih su lijetale radoznale i zbunjene mušice.
Sunce koje se mukom probijalo kroz prašnjavi prozor obasjavalo je jedan dio prostorije.
Helmar je nogom opipao vrata koja su se nalazila na podu te ih uz glasan tresak otvorio.
Obojica su stupili u podzemni tunel s bakljom u ruci.
“Ovo je stvarno odličan način da se riješiš gužve“,rekao je Helmar rukom pipajući naprijed gdje mu svijetlo vatre nije omogućilo pogled.
Prijatelj mu je šutio te ga pratio u stopu.Ponovno,pred oči mu je pao mrak.Zastao je te se jednom rukom naslonio na zid.Kada je otvorio oči vidio je grad,grad u plamenu i ženu i djecu koji trče uokolo i vrište.
Strijele su letjele na sve strane a oštrice mačeva bljeskale su se na vatri.Suce se skrivalo iza brojnih oranica dok se puni mjesec već uzdizao na nebu.
Pred njega zabila se strjelica.Perje na njoj bilo je crno kao i oštrica.Netko ga je povukao za ruku te se ponovno našao u hodniku kojega je osvjetljavala njegova baklja.
“Helmare,pričekaj me!“ viknuo je.
Te riječi su se odbijale od zidove te stvarale neugodan dojam.Irmtrud je istupio te krenuo jedinim putem u tunelu.Helmara nije bilo.Možda nije primijetio da mu je prijatelj zaostao ili ga je snašla još gora sudbina.
Potrčao je naprijed.Prožimala ga je jeza.Udovi su mu sve više slabjeli,a srce mu se sve više bojalo.Sada je već zapuhan trčao glavom bez obzira zazivajući ime koje nikada nije čuo:“Gilgamesh,Gilgamesh!“
Škripanje iz nepoznatog izvora protutnjalo mu je kroz glavu.Vjerojatno samo mašta ali njemu je to zvučalo stvarno.Zlokobne misli lutale su mu glavom.Lica koje nikad nije vidio pa čak ni zamišljao smijala su se njegovu jadu.
“Pustite me na miru“,ponavljao je u sebi sve dok nije osjetio bol u nosu i hladni pod ispod svoje stražnjice.
S poda je gledao dugokosog dječaka kako mu pruža ruku.
“Tražio sam te“; uzdahnuo je Helmar podižući Irmtruda.Ovaj je slegnuo ramenima te zinuo kada je ugledao danje svijetlo.Pred njim bio je maleni zakutak grada.Tu gužve više nije bilo.Jedini prolaznici bile su dvije crne mačke koje su se verale po Martinovoj ogradi.
Izašli su iz tunela te veselo poskočili pod toplim Suncem koje ih je obasjavalo.
“Pa sad je vrijeme da te pitam“, poče Helmar “Što si dovraga radio u tom tunelu?“
Irmtrud mu nije odgovorio nego se veselim korakom uputio ka kraju ulice.
Dakle ova ajmo reć knjiga ako ju mogu tako nazvati koju mislim pisti,nju treba malo pojasniti.
Zato ako me mislite čitati evo nekih naputaka
1.Sve se odvija u Terri,jednom od mojih 7 zamišljenih kontinenata
2.Knjiga se sastoji od 2 djela.
3.To su: Prijateljstvo-glavni likovi su Irmtrud i Helmar,dva prijatelja koji se nose sa problemima cijelog svijeta,odlaze u Helmburg i promatraju invaziju na Terru koji izvodi Vallburgija,jedna od 3 sjeverne sile
2. dio-Crna strijela-ovaj dio prati svijet prije početka invazije i pustolovine mladog Beowulfa.
Prijeteljstvo,to je tako opširan pojam.Svi mi imamo mnogo prijatelja,no samo nekolicina,nažalost manjina ima onoga pravog prijatelja koji bi se bacio pod vlak za vama.Koji bi s vama propješaćio Saharu i gladovao 10 dana.Ima samo jedan onaj koji vas nikada neće izdati ili ogovarati iza leđa.Kojemu nije do vašeg izgleda i načina oblačenja.Ako imate takvog prijatelja onda slobodno možete odbaciti sve od sebe,a opet reći da ste najbogatiji i najmoćniji na svijetu.
Zato takvo blago nemojte izgubiti jer ga ne možete više vratiti.
*Ovo je priča o mom imaginarnom svijetu kojeg ću vam putem "olovke i papira" pokušati što bolje dočarati.
Nadam se da će vam se svidjeti.
I za sve što nerazumijete ili vas zanima pišite u komentarima ;)
